Sustav etiketiranja

Osim toga, s ciljem da se potrošaču pruži primjerena informacija, u zemljama Europske Unije predviđeno je etiketiranje ribljih proizvoda. To odgovara općem načelu omogućavanja nalaženja podrijetla prehrambenih proizvoda, a time se omogućuje transparentnost puta koje riblji proizvod prijeđe tijekom proizvodnog procesa od iskrcavanja do prodaje krajnjem potrošaču.

Postoje tri cilja nalaženja podrijetla:

1. jamstvo prehrambene sigurnosti – što omogućuje, u slučaju nužde, nalaženje i intervenciju kod tvrtki koje su odgovorne za proizvodnju i obradu proizvoda štetnoga po ljudsko zdravlje
   
   
2. jamstvo tipizacije prehrambenih proizvoda – što omogućuje da potrošač dođe do saznanja o tome koje su faze proizvodnje i prerade primijenjene lokalno i s tradicionalnim proizvodima;
   
   
3. povećanje povjerenja potrošača – prema poljoprivredno – prehrambenim proizvodima, uspostavljajući između potrošača i proizvođača neku vrstu veze koja se više ne zasniva na izravnom poznavanju , nego na transparentnosti puta od polja do stola.

Europska normativa čiji se propis CE 104/2000, koji je na snagu stupio 1. siječnja 2002., primjenjuje se na proizvode kao što su riba, riblji fileti, rakovi i školjke, živi, smrznuti, sušeni, soljeni ili u salamuri, a koji potječu iz ribarstva ili uzgoja, kojima se trguje na području Europske Unije bez obzira na njihovo podrijetlo ( uključujući i one uvezene iz trećih zemalja).

Što se tiče maloprodaje, ta normativa predviđa da na etiketama moraju biti navedene sljedeće informacije:

1. tržišna i znanstvena denominacija vrste ( znanstvena nije obvezna u fazama koje prethode maloprodaji, gdje se ona mora navesti)
   
   
2. što se načina proizvodnje tiče, oznake koje se koriste jesu: ulov, ulov u slatkim vodama, uzgoj
   
   
3. područje ulova ili uzgoja proizvoda: za proizvode ulovljene u moru navode se ribarske zone kako ih je definirao FAO, dok za uzgojene treba navesti zemlju članicu ili treću zemlju u kojoj se odvijala završna faza uzgoja, to jest, faza između stadija mlađa i tržišne veličine.

Ovisno o pojedinom slučaju, te su informacije navedene na etiketi koja se stavlja na pojedinu ribu ili na ambalažno pakiranje, ili su pak sadržane u bilo kojem tržišnom dokumentu koji se odnosi na robu.

Gore navedene upute ne primjenjuju se na "male količine proizvoda koje ribari ili uzgajivači prodaju izravno potrošačima".

Europski zakonodavac zatražio je od zemalja članica da odrede te količine, pod uvjetom da vrijednost pojedinačne kupnje ne prelazi 20 € .

Što se utvrđivanja podrijetla tiče, još je važnije i kompletnije zakonodavstvo o etiketiranju pakiranih prehrambenih proizvoda (D.L. 109/92, uz izmjene D.L. 68/2000 i 259/2000, te naputak 13/2000/CE), a time i pakiranih ribarskih proizvoda.

Na štandovima u trgovinama i na ribarskim štandovima na etiketama pakiranih proizvoda ili na oznakama postavljenih za pakirane proizvode koji se prodaju na malo, morat će se nalaziti sljedeći podaci:

1. prodajni naziv, uključujući fizičko stanje ( svježe, smrznuto ili duboko zamrzuto)
   
   
2. popis sastojaka u slučaju mješanih proizvoda
   
   
3. netto težina (ocijeđena riba) ili, u slučaju pojedinačno pakiranih proizvoda, nominalna količina
   
   
4. način konzerviranja i potrošnje, upotpunjeni uputama o temperaturi na kojoj se proizvod treba čuvati ili za to potrebnoj opremi, te upozorenje da se jednom odleđeni proizvod ne smije ponovno zaleđivati
   
   
5. rok trajanja
   
   
6. ime, naziv tvrtke ili zaštićeni znak te sjedište proizvođača, onog koji pakira ili distributera
   
   
7. oznaka koja omogućuje identificiranje pripadajućem  lotu kako bi se moglo ući u trag mogućim partijama
   
   
8. dobrovoljna etiketa o prehrambenim vrijednostima koja, ako je prisutna mora poštovati predviđene norme za navođenje ostalih sastojaka.